Kô gorda carica i bajna, sa snopom zlatnoga klasja, na polju
jesen stoji. Sa njene dražesne glave, lisnatih vreža splet čarobno
spušta se dole, do same mirisne trave.
Puhorom posut grozd u jednoj podigla ruci, i slatko smeši se na nj.
Pitome i blage ćudi, priprema ona sad spokojne večeri i
dane, i žetvu bogatu nudi. Kako je mamljivo sve!
Na starom ognjištu mirno puckara crvenkast plam. Kad magla
pokrije ravni i vlagom ispuni zrak, tu prošlost vaskrsne drevna,
i gatke vremena davni’.
I pozno u tavnu noć razgovor spokojno bruji, dok dremež ne
savlada sve. I strasno šaptanje tada kroz mirni prošušti dom –
al’ i to gubi se brzo, i san lagano pada. . .
Vojislav Ilić